Prokletstvo Kusturičine kule u Volujcu

Zidali su je Popovci, koji su, ne dobivši ugovorenu zaradu, prokleli naručioca „da nikad ne prekrsti noga u kuli“. Iza toga, grom je srušio kulu do polovine, pa su je njeni graditelji opet morali besplatno obnavljati, ali gromovi su zaredali, pa je Hadžihasanović odustao od daljeg obnavljanja. Po drugom predanju, poslije obrušavanja kule, u njoj se nastanio sa svojom posadom paša Kusturica kad je izašao iz Herceg Novog i narod ju je, navodno, zvao Saraj paše Kusturice. Nedugo zatim, 1684. godine, Bajo Pivljanin je napao kulu i protjerao pašu na Planu

Izgradnja visokih kula, kao odraz ljudske arogancije i pohlepe, potiče još iz biblijskih vremena i gradnje Vavilonske kule – kojoj će vrh biti do neba. Za ovu oholost, vlasnici i neimari su kažnjeni – ratovima, rušenjem i raseljenjem…

Slična sudbina zadesila je i Kusturica, ili Kusturičića kulu sagrađenu prije više od tri vijeka u podnožju Trojičine glavice u Volujcu, za koju je posebno zanimljivu elaboraciju napisao Savo Pujić u knjizi „Onomastika Površi trebinjske“ – “obrušenu visoku građevinu koja je, navodno, bila visoka preko 16 metara sa konakom i bedemom“.

Pujić navodi da iako postoji više predanja o njenoj gradnji i nekoliko onovremenih zapisa o njoj, ostaje zagonetka ko ju je gradio, Hadžihasanovići ili Kusturice.

Po jednom predanju, gradio je neki Hadžihasanović sa Plane. Zidali su mu je Popovci, koji su, ne dobivši ugovorenu zaradu, prokleli naručioca „da nikad ne prekrsti noga u kuli“.

Iza toga, grom je srušio kulu do polovine, pa su je njeni graditelji opet morali besplatno obnavljati, ali gromovi su zaredali, pa je Hadžihasanović odustao od daljeg obnavljanja. Po drugom predanju, poslije obrušavanja kule, u njoj se nastanio sa svojom posadom paša Kusturica kad je izašao iz Herceg Novog i narod ju je, navodno, zvao Saraj paše Kusturice.

Nedugo zatim, 1684. godine, Bajo Pivljanin je napao kulu i protjerao pašu na Planu.

Po Pujiću, zabilježeno je i predanje o ljubavnom motivu gradnje tog utvrđenja. Oskudni arhivski podaci ipak donekle potvrđuju kolektivno pamćenje: Hajdarbeg Kusturica je preselio u Volujac na svoj prostrani posjed u Površi trebinjskoj prije pada Herceg Novog pod mletačku vlast. Njegovu kulu, kulu Kusturičića, kako se navodi, napao je i opljačkao harambaša Sava Anđelić 1691. godine, a dvije godine prije Kusturičine smrti zabilježeno je da je kula bila vlasništvo Durmišbega Hadžihasanovića, čiji su je potomci zadržali u svom posjedu sve do pred kraj XIX vijeka.

Očito je da je postojala neka, možda i bliska porodična veza između Hadžihasanovića i Kusturica. Zajedničko svim navedenim predanjima je da je ta građevina bila ukleta i da njeni vlasnici nisu u njoj imali sreće, kao i sadašnje vjerovanje da je stoga izumrla porodica njenog posljednjeg vlasnika Šiljkuta, koji je, tridesetih godina XX vijeka, od njenog lijepo klesanog kamena sazidao svoju kuću.

U svom radu o onomastici Površi, Savo Pujić je ostavio prilično amorfne podatke o porodici Kusturica.

Po Pujuću, Kusturice (Kusturičić) po svoj prilici zvan po nekakvoj svojoj funkciji čauš, rodonačelnik kasnijih Kusturica na Planoj kod Bileće, ostavio je vidnih tragova u predanjima, građevinama i volujačkoj mikrotoponomiji. U drugoj polovini HVII vijeka imao je prostran posjed u Površi.

Po jednom autoru, piše Pujić, bio je paša, porijeklom hrišćanin iz Kobiljeg Dola u Cucama i, po izlasku iz Herceg Novog, nastanio se u Volujcu, u kuli navodno zvanoj Saraj paše Kusturice. Nedugo zatim 1964. godine kulu je napao Bajo Pivljanin, pa paša pobjegao na Planu (Radoičić, 26.).

I arhivski izvori se donekle slažu sa pomenutim zapisom.  U mletačkim dokumentima iz Boke, čauš se pominje dva puta u dozvolama za nesmetan dolazak na brodu sa posadom iz Herceg Novog u Perast, radi otkupa roblja. Godine 1660. označen je kao Turčin, a sljedeće godine kao Milija (Milošević).

Ova nepodudarnost između odredbenica Turčin i hrišćanskog imena Milija, ukoliko se ne radi o grešci zapisivača, možda ukazuje na ranije ime, prije nego je čauš islamiziran.

Godine 1675. Kusturica zahtijeva od hercegnovskog paše zaštitu za tvrdoške kaluđere, koji su bili izloženi velikom turskom zulumu („Gajret“, jun 1938, Sarajevo). Kasniji izvori su decidni u pogledu Kusturičina prebivališta: 1697. godine Hajdar-beg iz Volujca piše Dubrovčanima da mu vrate odbjeglog hrišćanina (Skarić, 61)…

Po predanju, poslije Hajdar-begove smrti njegova udovica je odvela dva sina njihovom stricu na Planu, a ona se vratila u rod u Nevesinje.

Naziv jedne čatrnje – Čauševice povezan je sa graditeljem kule u Volujcu. Moguće da je i za čatrnju vezan isti čovjek koji je dao dozvolu za gradnju crkve na Trojičinoj glavici. Pujić pretpostavlja da je Hajdarbeg Kusturica bio human čovjek. Otkupljivao je muslimansko roblje, ali je štitio i hrišćanske kaluđere, kao i svoje čivčije.

Po predanju, prezime Kusturica nastalo je, prema kazivanju Nazifa Kusturice, profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kad su upitali nekog njihovog pretka, dok se spremao za megdan, kakvu ima sablju, a on odgovorio: „Imam nakvu svoju kusturu“.

Pored navedenog porijekla Kusturica iz Cuca, prije stotinak godina zabilježena je i priča da potiču od Ciganina koga je rodonačelnik planskih Avdića kupio u Ćustendilu (Dedijer, 180).

Nastanak te priče motivisan je tradicionalnim sporenjem komšijskih rodova Kusturica i Avdića oko toga ko su bili čiji gospodari, odnosno čobani, i odgovor na zgodu kad su Avdići, pred sudom u Bileći, misleći da je to podvala Kusturica, odlučno spriječili namjeru planskih Roma Kovača, kako su ih dotad nazivali, po njihovom zanimanju, da se prezovu u Avdiće.

Uprkos znatnom broju podataka, raznog porijekla i karaktera, navodi Savo Pujić, još je nemoguće utvrditi odnos Hajdar-bega Kusturice i Hadžihasanovića.

Da li je on bio iz roda Kusturica ili, možda, njihovo posvojče?

Milenko Ignjatić/Radiotrebinje