U penziju odlazi jedna od najomiljenijih trebinjskih vaspitačica

U zasluženu penziju odlazi jedna od najomiljenijih trebinjskih vasppitačica  Leopoldina Polda Nastić, koja misli da je druženje s djecom nešto najljepše, a biti vaspitač  je najplemenitiji poziv u životu. Učiteljica Polda, kako je mališani zovu, provela je punih četrdeset godina u Dječijem vrtiću „Naša radost“ u Trebinju. 

Uticaj roditelja

– U vrtiću se nikada nisam osjećala kao na poslu nego kao u svojoj porodici, a svu djecu voljela sam kao svoju. Druženje s djecom sam nastavljala i kod svoje kuće i u našem stanu uvijek je bilo puno mališana, a nadam se da će tako biti i ubuduće – navodi Leopoldina.

Da postane vaspitačica, kaže, mnogo je doprinijelo to što su njeni roditelji, osim svoje četvero, odgojili još bezbroj djece koju su čuvali.

Leopoldina kaže da će, dok je živa, pamtiti svoj prvi radni dan i prvi susret s djecom, a bilo je to 9. septembra 1975. godine.

– I sada kada razmišljam o tom prvom radnom danu, uhvati me neka jeza. Ušla sam u učionicu, a male okice me gledaju. Neke radosne, a neke tužne, jer se prvi put odvajaju od svojih roditelja. Naravno, morala sam naći motivaciju, od djeteta do djeteta, malo ih pomiluješ, dijete se nasmije i tako se rađala ljubav i poštovanje – sa sjetom priča Leopoldina i dodaje da joj se nije desilo da je neko dijete ne prihvati. Leopoldina ističe da postoji ogromna razlika između djece koju je učila prije 40 godina i ove današnje.

– U to doba djeca su bila mirnija, bolje su slušala i bila su zadovoljnija. Bilo ih je lakše motivisati i raditi s njima nego danas.

U ovoj eri kompjuterizacije, betonizacije i mobilnih telefona, djeca dolaze s mnogo više znanja, a manje motivacije za rad. Vaspitač uvijek mora ići u korak s vremenom, da ga dijete ne bi iznenadilo – navodi Leopoldina. Dodaje da je izvela 29 generacija predškolaca i 3 male škole, ukupno 32 generacije.

Prva generacija

– Najveći uspjeh za vaspitača je da vas, kako oni iz prve tako i ovi iz posljednjih generacija, kada vas sretnu na ulici, pozdravljaju sa: „Zdravo učiteljice“. Divan je bio osjećaj kada su oni koje sam učila na početku svoje karijere dovodili svoju djecu u vrtić i tražili da idu baš u moju grupu, jer me pamte sigurno po dobru – kaže Leopoldina i dodaje da bi, kada bi se ponovo rodila, opet bila odgajateljica.

Zamijenila majku

Prema Leopoldininim riječima, mnogo je događaja koji su obilježili njenu karijeru, ali ipak jedan posebno pamti.

– Jednoj djevojčici koja je bila u mojoj grupi u vrtiću umrla je majka. Ta djevojčica je nekoliko dana nakon smrti svoje majke došla u vrtić i rekla mi: „Vi ste sada moja majka.“ Tako me zvala sve do odlaska iz vrtića. Mnogo godina kasnije ta ista djevojčica je porasla i došla kod moje majke kao medicinska sestra i ispričala joj da sam ja bila njena majka – prisjeća se Leopoldina.

(Autor: P. MUCOVIĆ/Avaz)