Omladinska organizacija "Korak Naprijed" Trebinje U korak naprijed sa vijestima, svaki dan.
Iako već uveliko „gazi“ 95. godinu, Žarko Kuzman iz Trebinja ne odriče se krojačkog zanata koji je počeo da uči još kao jedanaestogodišnjak. Nekada je šio sve – muška i ženska odijela i kostime, mantile i kapute, a danas, još uvijek prav kao svijeća, svojim vještim rukama, uz pomoć stare, dobre singerice, pravi samo kape i šešire. Strpljenje i predanost ovom poslu s godinama nije izgubio ni najmanje, a i vid ga dobro služi, pa šije čak i noću, uz pomoć sijalice.
Žarko kaže da nema odijela koje nije znao da napravi, a prije više od pola vijeka, dok je živio u Stocu, kod njega su se ovom zanatu obučavali mnogi, pa čak i Savo Milivojević koji je kasnije bio najbolji krojač u Trebinju.
Nekada je od krojačkog posla živio dobro i uspio da u ono vrijeme na fakultetima iškoluje sve troje djece, ali danas, kaže, od toga može da uzme tek po neki dinar.
– Neki dan sam odnio deset kapa u prodavnicu, ali malo para uzmem za njih, tek toliko da mogu da platim taksi do grada – priča Žarko.
Na svu sreću, to nije ono od čega ovaj neobični starac živi.
Otac mu je kao djetetu odabrao poziv krojača i tako djelimično i sam „iskrojio“ njegovu sudbinu, ali sve ostale poslove i hobije kojima je ispunio svoj život Žarko je birao sam. Njihov broj je impozantan, pa oni koji ga poznaju s pravom kažu da je za svojih 95 godina proživio više nego što bi neko za tri života.
Žarko je rođen u martu 1921. godine u selu Malo Polje kod Mostara, ali se sa svojima još kao dijete preselio u Gajdobru. Njegova porodica bila je siromašna i roditelji su ih jedva izdržavali.
– Bilo nas je petero djece: četiri brata i sestra, a otac je imao svega pet dunuma zemlje. Bili smo željni hljeba – prisjeća se Žarko.
Zbog toga ga je otac i poslao na krojački zanat u Sombor sa 11 godina, gdje je četiri godine proveo kao šegrt. Uspomene na to vrijeme za njega nisu baš najsrećnije.
– Biti šegrt i biti jugoslovenski vojnik u to vrijeme je bilo nešto najgore – tvrdi Žarko.
Svaki detalj pamti kao da je bilo juče. Sjeća se imena svakog momka koji je sa njim dijelio dane šegrtovanja u Somboru. Nakon vremena provedenog tamo, odselio se u Beograd i našao posao kod Nijemca Franca Penca u radnji na Zelenom vijencu.
Kasnije, 1950. godine, život ga je vratio u rodnu Hercegovinu, u Stolac. Čim je došao, priča Žarko, učlanio se u poljoprivrednu zadrugu i, budući da se pokazao kao dobar majstor, već sljedeće godine Dušan Grk i Vlado Šegrt poslali su ga u Berkoviće da tamo formira krojačku zadrugu. Tu je ostao pet, šest godina i vratio se nazad u Stolac gdje je otvorio privatnu krojačku radnju u kojoj je imao svoje šegrte.
Preživio je dva rata, da bi u posljednjem izbjegao u Trebinje i zauvijek ostao da živi u njemu.
Kroz svoj životni put malo je poslova i sportova u kojima se Žarko nije oprobao. Uzgajao je krave, guske, patke, zečeve, bikove, pa najposlije i svilene bube. Pčelarstvom se bavio preko 60 godina, a u Stocu je imao preko 400 svojih košnica.
Kaže da nema sporta kojim se nije bavio.
– Sa 17 godina sam bio određen ispred Sokolskog društva u Beogradu da idem na Svjetsko prvenstvo u svim diciplinama: na karikama, vratilu, skokovima u dalj, u trčanju. Moj rođak Mile Kuzman bio je pobjednik u trčanju na 400 metara na prvenstvu Hercegovine u atletici, a ja sam se sa njim trkao i pobjedio i njega – ponosno i sa osmijehom priča Žarko.
Osim toga, bavio se lovom, ribolovom, boksom, hrvanjem, košarkom, fudbalom, pa čak i plesom, a svirao je i harmoniku.
– Bio sam instruktor u školi plesa u Beogradu. Igrao sam fudbal i baš sam ovdje, u Trebinju, kao igrač svoje 13. Hercegovačke brigade, Širokom Brijegu dao dva gola – dodaje sa neskrivenim smješkom na licu.
Žarkov život nije bio ni malo lak, ali uspio je dobro da očuva svoje zdravlje. Vitalan je, kreće se bez poteškoća i ne prođe nijedan dan da ne pročita barem jedne dnevne novine. Glavni sastojak recepta za dug i zdrav život po njemu je med.
– Svaki dan jedem dvije kašike meda, on mi je produžio život za 20 godina. Zato trošite med – poručuje Žarko.
Od brojnih košnica koje je imao u Stocu danas su mu ostale samo nekolike. Tek toliko, kaže, da ima pčelu da ga ujede, jer smatra da pčelinji ujed poboljšava čovjekov imunitet.
– Ujed pčele produžava život. Njen otrov liječi sve bolesti – tvrdi Žarko.
Ranije je, dodaje, svaki dan pio po čašu vina kako bi očuvao krvne sudove, ali nedavno je počeo da pije lijekove i prestao sa ovim ritualom. Doduše, i na tom polju može da se pohvali, jer su jedini lijekovi koje svakodnevno uzima aspirin i tableta za srce.
Međutim, na početku i na kraju priče, ono što u razgovoru sa ovim čudesnim starcem ostavlja najsnažniji utisak jesu bistrina uma i vedrina duha kojima prosto plijeni. I vjerujem da je to, više nego sve drugo, učinilo da uprkos svemu, do uha nasmijan i prav kao svijeća ovako uspješno prkosi godinama.
(nezavisne)
Svaka cast!