Iako već uveliko „gazi“ 95. godinu, Žarko Kuzman iz Trebinja ne odriče se krojačkog zanata koji je počeo da uči još kao jedanaestogodišnjak. Nekada je šio sve – muška i ženska odijela i kostime, mantile i kapute, a danas, još uvijek prav kao svijeća, svojim vještim rukama, uz pomoć stare, dobre singerice, pravi samo kape i šešire. Strpljenje i predanost ovom poslu s godinama nije izgubio ni najmanje, a i vid ga dobro služi, pa šije čak i noću, uz pomoć sijalice.

Žarko kaže da nema odijela koje nije znao da napravi, a prije više od pola vijeka, dok je živio u Stocu, kod njega su se ovom zanatu obučavali mnogi, pa čak i Savo Milivojević koji je kasnije bio najbolji krojač u Trebinju.
Nekada je od krojačkog posla živio dobro i uspio da u ono vrijeme na fakultetima iškoluje sve troje djece, ali danas, kaže, od toga može da uzme tek po neki dinar.
– Neki dan sam odnio deset kapa u prodavnicu, ali malo para uzmem za njih, tek toliko da mogu da platim taksi do grada – priča Žarko.
Na svu sreću, to nije ono od čega ovaj neobični starac živi.
Otac mu je kao djetetu odabrao poziv krojača i tako djelimično i sam „iskrojio“ njegovu sudbinu, ali sve ostale poslove i hobije kojima je ispunio svoj život Žarko je birao sam. Njihov broj je impozantan, pa oni koji ga poznaju s pravom kažu da je za svojih 95 godina proživio više nego što bi neko za tri života.
Žarko je rođen u martu 1921. godine u selu Malo Polje kod Mostara, ali se sa svojima još kao dijete preselio u Gajdobru. Njegova porodica bila je siromašna i roditelji su ih jedva izdržavali.
– Bilo nas je petero djece: četiri brata i sestra, a otac je imao svega pet dunuma zemlje. Bili smo željni hljeba – prisjeća se Žarko.
Zbog toga ga je otac i poslao na krojački zanat u Sombor sa 11 godina, gdje je četiri godine proveo kao šegrt. Uspomene na to vrijeme za njega nisu baš najsrećnije.
– Biti šegrt i biti jugoslovenski vojnik u to vrijeme je bilo nešto najgore – tvrdi Žarko.

Svaki detalj pamti kao da je bilo juče. Sjeća se imena svakog momka koji je sa njim dijelio dane šegrtovanja u Somboru. Nakon vremena provedenog tamo, odselio se u Beograd i našao posao kod Nijemca Franca Penca u radnji na Zelenom vijencu.
Kasnije, 1950. godine, život ga je vratio u rodnu Hercegovinu, u Stolac. Čim je došao, priča Žarko, učlanio se u poljoprivrednu zadrugu i, budući da se pokazao kao dobar majstor, već sljedeće godine Dušan Grk i Vlado Šegrt poslali su ga u Berkoviće da tamo formira krojačku zadrugu. Tu je ostao pet, šest godina i vratio se nazad u Stolac gdje je otvorio privatnu krojačku radnju u kojoj je imao svoje šegrte.
Preživio je dva rata, da bi u posljednjem izbjegao u Trebinje i zauvijek ostao da živi u njemu.
Kroz svoj životni put malo je poslova i sportova u kojima se Žarko nije oprobao. Uzgajao je krave, guske, patke, zečeve, bikove, pa najposlije i svilene bube. Pčelarstvom se bavio preko 60 godina, a u Stocu je imao preko 400 svojih košnica.
Kaže da nema sporta kojim se nije bavio.
– Sa 17 godina sam bio određen ispred Sokolskog društva u Beogradu da idem na Svjetsko prvenstvo u svim diciplinama: na karikama, vratilu, skokovima u dalj, u trčanju. Moj rođak Mile Kuzman bio je pobjednik u trčanju na 400 metara na prvenstvu Hercegovine u atletici, a ja sam se sa njim trkao i pobjedio i njega – ponosno i sa osmijehom priča Žarko.
Osim toga, bavio se lovom, ribolovom, boksom, hrvanjem, košarkom, fudbalom, pa čak i plesom, a svirao je i harmoniku.
– Bio sam instruktor u školi plesa u Beogradu. Igrao sam fudbal i baš sam ovdje, u Trebinju, kao igrač svoje 13. Hercegovačke brigade, Širokom Brijegu dao dva gola – dodaje sa neskrivenim smješkom na licu.
Žarkov život nije bio ni malo lak, ali uspio je dobro da očuva svoje zdravlje. Vitalan je, kreće se bez poteškoća i ne prođe nijedan dan da ne pročita barem jedne dnevne novine. Glavni sastojak recepta za dug i zdrav život po njemu je med.
– Svaki dan jedem dvije kašike meda, on mi je produžio život za 20 godina. Zato trošite med – poručuje Žarko.
Od brojnih košnica koje je imao u Stocu danas su mu ostale samo nekolike. Tek toliko, kaže, da ima pčelu da ga ujede, jer smatra da pčelinji ujed poboljšava čovjekov imunitet.
– Ujed pčele produžava život. Njen otrov liječi sve bolesti – tvrdi Žarko.
Ranije je, dodaje, svaki dan pio po čašu vina kako bi očuvao krvne sudove, ali nedavno je počeo da pije lijekove i prestao sa ovim ritualom. Doduše, i na tom polju može da se pohvali, jer su jedini lijekovi koje svakodnevno uzima aspirin i tableta za srce.
Međutim, na početku i na kraju priče, ono što u razgovoru sa ovim čudesnim starcem ostavlja najsnažniji utisak jesu bistrina uma i vedrina duha kojima prosto plijeni. I vjerujem da je to, više nego sve drugo, učinilo da uprkos svemu, do uha nasmijan i prav kao svijeća ovako uspješno prkosi godinama.
(nezavisne)
Omladinska organizacija "Korak Naprijed" Trebinje U korak naprijed sa vijestima, svaki dan.
Svaka cast!