Trebinjski speleolozi u dubinama Vjetrenice (FOTO)

Članovi Speleološkog društava „Zelena brda“ (Dejan Janković, Predrag Milošević, Miljan Kovačević, Nikola Korać i Jelena Čalija) nadavno su pohodili dubine najvećeg ovdašnjeg pećinskog sistema – Vjetrenica. 

Pojačana speleolozima i speleo-roniocima iz Mađarske, prva posljeratna trebinjska ekspedicija u Vjetrenicu trebalo je da ispita prohodnost prolaza na krajnjim tačkama desnog kanala.

Za neupućene u speleološke poslove i podzemnu geografiju sistema – ovaj opis zadatka ne znači mnogo. Član ekspedicije, speleolog Dejan Janković uvodi nas u njihov „esnafski“ vokabular. Saznajemo da „odraditi“ jamu ili pećinu, inače, znači – topografski je opisati od ulaza do dna, sa svim referentim dimenzijama – dužine i širine glavnog i svih sekundarnih kanala, pritom sve uredno foto-dokumentovati. Posebno ako se u unutrašnjosti pećine otkrije kakav interesantan nalaz, poput endemskih vrsta insekata ili biljnog svijeta, rijetkih formi pećinskog nakita, životinjskih ili čak ljudskih kostiju. Zahvaljući toj fotodokumentaciji speleologa, podzemlje krasa i njegovi fenomeni postaju interesantni i istraživančima raznih specijalnosti.

Da bi se istražio speleološki objekat, treba u njegove dubine najprije stići i obezbijediti siguran povratak, što je uvijek teži dio posla. I tu, saznajemo, postoje precizne tehničke procedure, čije je pravilno provođenje od izuzetnog značaja. U ovom opasnom poslu greške se skupo plaćaju. Prije spuštanja ekspedicije, u jamu prvi silaze najiskusniji speleolozi – „tehničari“. Oni „opremaju“ objekat, drugim riječima, izviđaju i pripremaju teren kako bi se u njegovu unutrašnjost bezbjedno spusti i ostali, manje iskusniji dio ekspedicije, koji obavlja potrebna mjerenja…

Ni Vjetrenica koja je bila meta pohoda nije ona koju znamo, sa razglednica – sva od uređenih i za turiste obezbijeđenih podzemnih dvorana. Zalaženje u dubine i daljine ovog pećinskog sistema – čija je dužina kanala i do 7 kilometara – izazov je skopčan sa brojnim opasnostima, a rezervisan samo za iskusne i obučene speleologe. Uska grla i duboki pećinski neprohodi, račvanja u mnoštva prolaza sa upitnicima (speleološka oznaka za neistraženo područje), ali prije svega, vodene prepreke, čitava podzemna jezera. Srećom, mađarski dio ekspedicije bio je opremljen i za ovakve izazove.

„Najprije je ispred nas bilo jezero koje je u najvišem vodostaju dugo i do 400 metara, sa dubinom od pola do nekoliko metara. Mađari su ‘opremili’ prelaz – imali su specijalizovani čamac. Potom smo se četiri sata kretali kroz kanal, dok smo stigli gotovo do njegovog kraja. Sve vrijeme nailazite ne ogromne hale sa puno ‘upitnika’, gdje se može lako zalutati, ali i tako uske prosjeke gdje samo ramena i glava bez šljema mogu proći. Malih rječica, fontana, vodopada – čitav jedan svijet, samo u tom jednom kanalu sistema. Uglavnom, pronašli smo taj prolaz i ustanovili da se, na žalost, zatvara. Mnogo bi više voljeli da se nastavlja još dalje“ , kazuje nam Dejan Janković.

U podzemlju hercegovačkog krasa, tamo gdje ljudska noga rijetko navraća, tragovi tog prisustva traju duže u vremenu, da posvjedoče o poduhvatima davnašnjih prethodnika.

Zato je svaki nalaz u nepristupačnim dijelovima pećina i jama po pravilu interesantan…

„Ovaj put smo našli list novine na njemačkom jeziku, od 8. avgusta 1912. godine. Član naše ekspedicije znao je njemački jezik, pa nam je iz novina čitao – o školovanju japanskog cara Hirohitoa koji je tada punio 11 godina i u nekoj rudarskoj nesreći u Njemačkoj. Kasnije smo čuli priču da su upravo te godine u pećinu ušli austrougarski inženjeri sa namjerom da je istraže i tamo zaglavili nekoliko dana. Zabrinuti mještani organizovali su akciju spašavanja i uspjeli su da ih izvuku. Više od sto godina kasnije, mi smo našli tragove njihovog boravka – novine iz 1912. godine..“

Ljudske kosti za koje niko ne pita

Uoči pohoda u Vjetrenicu, eskpedicija Speleološkog društva „Zelena brda“ istraživala je ovih dana i podzemlje planine Zelengore, te jame u Bogdešićima i Zavali.

Prije pola godine otkrivenoj jami u selu Zavala, ni ovog puta nisu uspjeli da vide kraj – nakon trideset osvojenih novih metara unutrašnjosti – ispriječile su se podzemne vode, čije savladavanje zahtijeva opremu za ronjenje.

U zemljama sa tragičnim „viškom“ istorije, speleološki objekti nisu interesantni samo proučavaocima endemskog živog svijeta – već redovno intrigiraju i istraživače prošlosti. Nalaz najmanje 15 ostataka ljudskih skeleta na dnu jame u Bogdešićima kod Bileće – javnost nije ostavio ravnodušnim. Ravnodušni su ostali samo nadležni, na čije se reagovanje još čeka.

„Osim interesovanja novinara, niko se drugi od institucija ili nekih udruženja nije raspitivao za nalaze, da bi ih eventualno istražio. Na osnovu opreme – čutura i opasača nađenih u blizini kostiju, može se pouzdano reći da su u pitanju vojnici iz Drugog svjetskog rata. Dalje se ništa pouzdano ne može reći o nalazu“, kaže speleolog Dejan Janković.

I pored višedecenijskog staža po jamama i pećinama hercegovačkog krasa, za trebinjske speleologe još je mnogo tajni sakriveno ispod zemlje. Zato i ne čudi što je hercegovački krš, daleko od buke masovnog turizma i medijske pažnje, odavno postao važno mjesto na mapi svjetskog speleo-turizma. Pritom, čovječija ribica nije jedini razlog što je naš kras željena destinacija mnogih međunarodnih ekspedicija i istraživača podzemnih fenomena.

Naš krš je tako šupalj – da ima izuzetno veliki broj jama i pećina. Problem je i naći ih, a često se položaj tih jama i pećina krije. Kao što znamo, u prošlim ratovima su korišćene i za ubijanje ljudi, ali i za skrivanje mještana od raznih vojski koje su prolazile ovim prostorom. Tako da najprije morate kod tih starijih ljudi, koji još pamte te lokacije – steći povjerenje da bi vam kazali njihov položaj. Sami ih ne možete naći. Iz iskustva znam da ste i sa GPS koordinatama često nemoćni…“

Janković dodaje da je na posljednjem speleo-kampu u Zavali gost bio profesor Mišel Pero iz Francuske, koji se bavi proučavanjem živog svijeta pećina i jama, a koji je i na ovom istraživanju našao rijetku vrstu pećinskog insekta.

„Samo u posljednje dvije decenije otkriveno je dvadesetak vrsta nauci posve nepoznatih insekata. Njihovo jedino stanište na svijetu su naše pećine. Ove su vrste starije nego dinosaurusi. Preživjele su zahvaljući zaklonu u dubinama kraškog podzemlja, ali su tamo i posve mutirale – u vrlo neobične primjerke“, ističe Janković.

Foto: SD „Zelena brda“

(radiotrebinje)