Omladinska organizacija "Korak Naprijed" Trebinje U korak naprijed sa vijestima, svaki dan.
Stari zanati odavno već izumiru. Iako ima potrebe za tim kadrom, njih je sve manje. Nekadašnje škole za obućare i kovače više ne postoje. Danas su ta zanimanja rijetka, a ne postoji mogućnost da se ova škola završi.
U školama kažu da djeca nisu zainteresovana.
Nekada ste trebali ići u trogodišnju školu kako bi ste naučili obućarski zanat, a poslije škole na praksu. Po završetku, niste znali samo popraviti obuću, nego i napraviti cipelu.
– Ja sam učio zanat tri godine. Tri godine se išlo u školu, tri godine poslije nastave se išlo na praksu kod privatnog obućara. Ja sam to završio u Nikšiću ¨78 godine, a Boga mi, školovanog više i nema, svi su ostali priučeni, kaže obućar Milovan Antunović.
Danas takva škola ne postoji, postoje neki kursevi koje završavate, kako kaže naš sagovornik za dva sata.
– Uglavnom nema, ima tih nekih privatnih polaganja, i to vrlo rijetko, to se za dva sata završi, ali redovnog učenja nema, da ja znam nema, kaže Antunović.
Kako nam kažu znatalije od znata se može živjeti, ali zaintersovanih za zanat nema. Izgleda da uskoro ni svijećom nećemo moći pronaći znataliju. Mnogi su bez posla, ali neće da se obrate ovim starim iskusnim ljudima, kako bi izučili zanat. Izgleda da je bolje biti na Zavodu za zapošljavanje i čekati posao. Onih specifičnih zanata na evidenciji Zavoda nema, jer nema ni škola.
– Što se tiče nekih specifičnosti nemamo, jer nemamo nekih škola da imamo nekih tesara, varioca i zidara, ono što se traži odavde do Slovenije, šta imamo od ovih zantalija nekih kuvara, ugostitelja, znači nemamao nekih specijalnosti što se traži u Sloveniji, odavno traže varioce, pa se traže građevinski radnici zidari, tesari, armirači, ali to je steklo na neki drugi način iskustvo, radom, ali nemaju tih papira da su to završili, ističe Vaso Kučinar, rukovodilac Zavoda za zapošljavanje u Trebinju.
– Nema, praktično djeca nisu zainteresovana za upisivanje zanata, zbog toga nema tih novih, starih zanata, Na Birou konkurs je stalno otvoren za varioca, mi smo pokušavali dvije godine da upišemo prvo odjeljenje varioca, ali niko se ne prijavljuje, pokušavali smo instalatera, niko se ne prijavljuje, zbog toga smo praktično odustali od tih zanimanja, jer niko nije zainteresovan, dodaje Nebojša Rudakijević, direktor Tehničke škole u Trebinju.
Obućar Milovan Antunović ukazuje na veoma malo interesovanje mladih ljudi za njegov zanat.
– Od zanata se može živjeti, ali Boga mi je malo zainteresovanih, ja nisam sreo, niko da dođe da pita da ovo da ono, tako da…, kaže on.
Ipak, pozitivnih primjera ima. Spasoje Kovač je izučio kovačji zanat od svog oca, pa i danas uđe u kovačnicu kako bi nešto napravio, jer, kako kaže, posla ima. Ističe da se nećete obogatiti, ali se može pristojno zaraditi. On je svoj zanat spojio sa Fakultetom za proizvodnju i menadžement u Trebinju, gdje mu je ostao još samo diplomski.
– Sigurno je da neću otići od kovačkog zanata, ali diskutabilno je to u kom pravcu ću se okrenuti,. da li ću ja taj znat dizati na neki veći nivo da kažem, uz korištenje mašinske opreme, u slučaju da ne bude nekog drugog zaposlenja, da vidim šta mi je isplativije, ili će to biti onako za svoju dušu, u kombinaciji nekih drugih materijala, radu nekih umjetnina i tih nekih stvari, kaže Spasoje.
Sagledavajući situaciju, zanati nisu popularni među mlađim ljudima. Prije se odlučuju za gimnaziju, ili neku srednju školu, bez obzira što su to, kaku kažu direktori srednjih škola, školovanje za evidneciju Zavoda za zapošljavanje. Izgleda da ih je stid završiti zanat, a zanat donosi zaradu na nivou jednog inžinjera, uz onu već poznatu krilaticu, “sam svoj gazda”
(srpskacafe)
