TREBINJE – Porodica Crnjak: Daljina nas vraća sebi i svojoj vjeri

Dragana rođena u Doboju, Aleksandar u Sarajevu i njihovo troje djece – desetogodišnji Sava, osmogodišnja Petra i šestogodišnja Vasilija, rođeni u Americi, već mjesec dana borave u Trebinju.

Ovdje planiraju da ostanu šest mjeseci, kako bi mališani u osnovnoj školi „Vuk Karadžić“ što bolje savladali srpski jezik, našu kulturu, tradiciju i običaje.

Dragana i Aleksanadar Crnjak, kako to sudbina namjesti, upoznali su se u Americi i već 12 godina su u braku. Kažu da je više faktora uticalo na to da dođu u Trebinje i ovdje školuju djecu, koja uporedo sa školskim obavezama pohađaju i osnovnu muzičku školu, a neki treniraju i fudbal. Djeca kao i sva druga njihovog uzrasta, ali kako nam to Dragana reče, na svoj način zanimljiva drugarima.

„Živimo u državi Ohajo, a otišli smo 1997. godine. Statusom izbjeglica dobili smo pravo, kao i svi Amerikanci, da studiramo i radimo. Završila sam Likovnu akademiju, a muž je komercijalni električar.“

Od svih gradova Srbije i Republike Srpske, oni su upravo odabrali Trebinje, da u našem gradu školuju djecu.

„Akademija likovnih umjetnosti u Trebinju je bila važan faktor da izaberemo baš ovaj grad. Moj projekat je istraživanje srednjovjekovnih manastira, fresaka i ikonopisa. Trebinje ima dosta srednjovjekovnih manastira i ono nam je polazna baza da obiđemo i istražimo sve te manastire. I drugi razlog je da djeca dožive i nauče naš jezik, kulturu, običaje i vjeru, jer kroz knjige tamo to se djelimično može, ali taj njihov lični doživljaj ne može da zamjeni ništa. Posjetili smo srednjovjekovne manastire na Kosovu i Metohiji – Dečane, Pećku patrijaršiju…“

Kakvi su utisci o Trebinju, mjesec dana nakon što djeca pohađaju našu školu?

Prezadovoljni smo. Uspjeli smo da završimo papirologiju oko upisa u školu. Sava je četvrti, Petra treći i Vasilija ide u vrtić, kao što bi išli u Americi. Učitelji i djeca su ih lijepo dočekali, brzo su se uklopili u novo okruženje. Baš su radosni, ni jedan dan nisu došli kući sa problemom. Iako znaju dobro srpski jezik, primjeti se mala razlika u govoru, pa su zanimljivi ostaloj djeci. U Ohaju nema osnovnih srpskih škola. Na našem jeziku sa njima pričamo kada smo kući i u druženju sa srpskim porodicama. Mjesec dana učenja srpskog jezika ovdje, ne može se porediti, a da ne govorim o učenju ćirilice.“

O odnosu Amerikanaca prema Srbima, Dragana ima samo pohvale. Kako kaže, ta tolerancija koja postoji zakonski je uređena, zahtjeva i očekuje se od svakoga. Zanimalo nas je i je li u Americi, moguće ostvariti američki san, o kojem ovdje toliko slušamo:

„U tom egzistencijalnom smislu jeste, sve zavisi od individue kako ko prilazi svojim snovima. Sve je uređeno zakonima, svi mogu da studiraju i da se zaposle. Za 18 godina igradili smo život koji ima svoje lijepe strane, imamo porodicu i prijatelje. S obzirom da smo otišli u periodu kada je ovdje bio rat, nije nam bilo teško da se naviknemo. Uvijek je prisutna nostalgija. Za razliku ovdje nedostaje nam ta sloboda, opuštenost u svakodnevnom životu, jer dosta vremena provodimo u tzv. poslovnom okruženju i vikendi nam ostaju za druženje sa djecom i prijateljima, a to je ovdje na svakodnvenoj bazi i jedna velika prednost. Praznici i raspusti su za intezivnije druženje. Svake nedjelje se sastajemo u crkvi i satima poslije liturgije se družimo. Crkva je centar, važno mjesto okupljanja i povezivanja našeg naroda u Americi.“

Ona ističe da je ovdje nezamislivo da čovjek ima psihijatra, dok se to u Americi podrazumjeva, jer svakom treba da se ispriča sa nekim, zbog nedostatka vremena za druženje. Kada se uporedi život u Americi i život u Trebinju – hrana, muzika i sve što spada u stil života, Dragana Crnjak kaže:

„Ljepše je ovdje, ne može da se poredi. Kada sam ovdje, kao da mi je neko dao transfuziju nove krvi. Grad je praktičan, sve je na dohvat ruke i ne gubi se puno vremena u vožnji. More je blizu, klima je odlična. I čovjek ne može da izađe na ulicu, a da nekoga ne prepozna. Za razluku od tamo, ovdje djeca sama idu u školu i igraju se na ulici, čak im je i odlazak u prodavnicu doživljaj. Ljudi su prirodno okrenuti jedni prema drugima, a mi tamo zbog nedostatka vremena nemamo priliku da se bolje upoznamo. Razlika je i u kvalitetu hrane. Prednost je gradska pijaca sa domaćim voćem i povrćem. Na svakom ćošku u centru su česme – besplatna voda, hladna kao izvorska. Jedna svakodnevna radost i zaista uživamo u Trebinju.“

Želja cijele porodice kada je riječ o daljim planovima, je da u Trebinje ponovo dođu, ako im se za to ukaže prilika. Draganu smo pitali i da li ponekad razmišljaju da se vrate na naše prostore i nastave život ovdje.

„Svi koji smo otišli u Ameriku maštamo o povratku u našu zemlju. Nadam se da ćemo dolaziti još češće i najvažnije je da djeca nakon boravka u Trebinju zadrže pozitivan odnos prema našem narodu i tradiciji i da će imati želju da se opet vrate.“

Naime, sve troje djece Dragane i Aleksandra Crnjak nose prava stara srpska imena – Sava, Petra i Vasilija. A šta ih je ponukalo da im ih daju, Dragana za kraj otkriva:

„Mi smo hrišćanska porodica, pa smo imena djeci dali po našim svetiteljima, kao i većina naših prijatelja Srba u Americi. Čovjek tek kad se udalji iz svoje zemlje, još više spoznaje i nauči o sebi i svojoj vjeri“.
D.M./Radiotrebinje