Opanci, prva i najstarija obuća ljudskog roda

Opanci su drevna narodna obuća. Nosili su ih i nose narodi širom svijeta. Oni predstavljaju prvu i najstariju obuću ljudskog roda. Opanci su preteča današnje moderne obuće. Opanke su nosili i Stari Sloveni. Pravili su ih od sirove kože, koja nije štavljena. Osim kožnih opanaka, imali su i opanke ispletene od like, oguljene sa drveta. Opanke od like nazivali su lapci ili lapce. Na njihove đonove često su stavljali drvene daščice koje su štitile noge od vlage i hladnoće. Slovenski narodi su za opanke upotrebljavali razne nazive kao što su: strusni, postoli, pošni, zrev, moršenci, hodaki i drugi. Pretpostavlja se da su dolaskom na Balkansko poluostrvo, Јužni Sloveni sa sobom donijeli i obuću koju su nosili u nekadašnjem zavičaju.
Najstariji opanci su šivaci ili prešnjaci. Izrađivani su najčešće od svinjske, a rjeđe od goveđe, konjske ili bivolje kože. Ta koža bi prekrivala taban i povijala se sa strane i preko stopala, a za nogu je bila pričvršćena tanko isječenim kožnim kaiševima. Ovu vrstu obuće izrađivalo je svako domaćinstvo zasebno, mada su ih izrađivali i narodu prodavali i bakali, trgovci i mutavdžije. Ovakvi opanci su u BiH nazvani putravci a u Lici-oputnjaci. Ova vrsta opanaka duže je nošena u našem narodu.
Vremenom je narod počeo štaviti kožu i od nje praviti opanke. Štavljena je goveđa koža, a štavljenje je tada vršeno pomoću osušene i isitnjene jovove ili brezove kore te ugrijane vode. Na ovakav način, uštavljena koža dobijala je crvenu boju, a opanci koji su od nje pravljeni nazvani su crvenjaši.
Tako se polako, sredinom pretprošlog vijeka počinje razvijati opančarski zanat. Ovakvi, zanatski obrađeni opanci nazivaju se građeni, a sreću se i drugi nazivi: šiljkani, noske, đonaši i sl. NJihovi glavni dijelovi su: đon, na donjem dijelu, i “lice” ili gornji dio na kojem se razlikuju premet, preplet, kukica i lozica. Okolo su opšiveni oputom, a na vrhu, kod srbijanskih opanaka nalaze se i nosci. Kako su nastali nosci ili onaj savijeni dio na srbijanskim građenim opancima?
Vrh na njima je prvobitno bio kratak i široko otvoren, pa su kroz njega ulazili voda, snijeg i kiša. Da bi se to izbjeglo, vrh je zatvaran kučinom, vunom, krpom ili nečim drugim. Vremenom su opančari počeli da prave duže vrhove i da ih povijaju unazad. Pravljenje velikih vrhova na opancima ujedno je predstavljalo i neku vrstu njihovog ukrašavanja. Zavisno od vrhova i nekih drugih osobina, u Srbiji postoji nekoliko vrsta građenih opanaka: šabački, šumadijski, moravski, kolubarski, niški i užički. U Vojvodini su se nosili opanci kapičari koji su najsličniji današnjim cipelama.

(rtrs)