Omladinska organizacija "Korak Naprijed" Trebinje U korak naprijed sa vijestima, svaki dan.
Ratne 1993. godine ime i prezime Trebinjca Alena Glavovića (44) zamalo je koštalo života. Iz neprijateljskih komšijskih ruku 21. januara spasio ga je prijatelj Srđan Aleksić, 27-godišnji mladić. Alena je spasio, ali sebe nije mogao. Nastavili su ga tući, kažnjavali su ga, jer se usudio pomoći muslimanu, a zbog teških povreda, šest dana je proveo u komi da bi sedmog, 27. januara, preminuo.
Mržnja prema drugom i drugačijem i još jedna bitka za život natjerali su Glavovića da napusti svoj grad. Prvo je otišao u Crnu Goru, a onda 1994. godine u Švedsku, u Malme, gdje i danas živi sa suprugom i dvoje djece.
Noćne more
– Bio sam teško ranjen. Od granate sam izgubio pola buta, povrede su bile i na prsima, prstima… Dugo sam bio u bolnici u Podgorici. Sreća, bio sam sportista, igrao sam 12 godina u Leotaru i to mi je pomoglo kod oporavka – govori Glavović o tome šta mu se dešavalo nedugo nakon što mu je Srđan Aleksić spasio život.
Srđanovo herojstvo nikada nije zaboravio, a svake godine sa porodicom mu ode na grob i u posjetu njegovom ocu Radetu.
– Dok sam živ ići ću mu na grob. Na svaki spomen njegovog imena rana se otvara i nikada neće zacijeliti. To me jede, boli me. Bili smo prijatelji, radili smo zajedno. A sudbina je htjela da bude tako kako je bilo, nije se moglo pobjeći. Teško mi je kad god se sjetim svega, teško mi je i govoriti o tome. Čitav život si vezan za osobu koja ti je spasila život – pojasnio je Glavović.
U Malmeu je neko vrijeme bio u invalidskoj penziji, ali kako se nije osjećao dobro, jer je konstantno imao noćne more, u kojima mu se vraćao strašni događaj, morao je nešto promijeniti i pobjeći iz prošlosti.
– Onda sam rekao ženi: “Ne mogu ovako više.” Moram pokušati baviti se bilo čim, samo da radim, da misli skrenem. I zaposlio sam se, a s vremenom sam počeo i bolje spavati – povjerio nam je Glavović.
On i supruga zarađuju čisteći u jednoj francuskoj firmi, od čega školuju kćerku i sina.
– Kćerka ide na fakultet, a sin je deveti razred. Dobro je u Švedskoj. Može se fino zaraditi, ne žalim se, jer inače ne bih svake godine dolazio u BiH. Sve je kao u pričama – radno odijelo i pidžama. Vikendom se malo odmoriš. Naš narod ovdje je u kreditima, svi su uzeli stanove, kuće, auta, samo da se pokažu i dokažu, a jedva kraj s krajem sastavljaju. Što je najgore, postali su zavidni i škrti. U više navrata pokušavao sam da sakupimo novac za emisiju “Ispuni mi želju”. Ni 100 KM nije dalo više od 300 ljudi. To je žalosno. Mi smo čudo od naroda – razočaran je Glavović.
Uz konstataciju da ima pet života, ispričao nam je još jednu situaciju u kojoj je zamalo smrtno stradao, ovog puta u Švedskoj.
– Svašta sam preživio. Sve ide na dobrog čovjeka, neće na lošeg, Boga mi. Teško je s našima s Balkana. Moja je sreća što imam dobar pristup i što nisam agresivan. Dobro čitam narod, ne izlažem se tim konfliktnim situacijama, sklonim se jednostavno. Ali, mogao sam poginuti u jednom stanu. Napravili su mi zamku, Albanac me je zamalo nožem zaklao zbog ljubomore – ispričao nam je Glavović.
Jedan cilj
Kaže da se u Trebinju situacija mnogo promijenila te da se sada tu osjeća sigurnije nego u Švedskoj. Ipak, vratiti se neće, barem još neko vrijeme.
– Ostao sam bez stana u Trebinju. Već deset godina vodimo bitku. Nema tog advokata koji nam može pomoći. U njemu sada živi neko iz Sarajeva. Moći će se, valjda, nekada kupiti stan. Ali, imam samo jedan cilj do kojeg mi je stalo, a to je da djeca završe školu, da dobiju posao i ne treba meni više ništa. Nisam od onih koje zanimaju materijalne stvari, ja sam i u Švedskoj sebi kupio samo auto. Treba živjeti – zaključio je Glavović.
“Krugovi” su vjerodostojni
“Kamen kad baciš u vodu, nešto se desi, pojave se oni krugovi”, replika je iz filma “Krugovi” srbijanskog reditelja Srdana Golubovića, koji, pored toga što govori o herojskom činu Srđana Aleksića, podsjeća i na ravnodušnost i mržnju koji su zavladali devedesetih na prostorima bivše Jugoslavije.
– Gledao sam film, sve je vjerodostojno prikazano, sve je onako bilo – kazao nam je Glavović.
Sreo sam jednog napadača, prošao je, spustio glavu
Alen Glavović je u ratno vrijeme prodavao garderobu na pijaci, a kobnog dana otišao je do jednog kafića da odnese naručenu robu. Sjeo je sa prijateljicom da popije piće kada su mu prišla dvojica vojnika, koje je odranije znao, da mu traže ličnu kartu. Potom su ga maltretirali pitanjima: “Gdje ti je Alija Izetbegović?”, na šta je odgovarao da je u Sarajevu. Izvukli su ga iz kafića i poveli ga ka policijskoj stanici kod pijace. Tu je stajao policajac, koji ga je udario i oborio. Onda su ga napala sva četvorica.
– Vidio sam jednog od njih na bazenu u Trebinju. Poznajemo se veoma dobro, ista smo generacija, išli smo u školu zajedno. Samo je prošao pored mene, spustio je glavu. Radi sada u policiji na carini prema Dubrovniku i Nikšiću. Ne volim da se svetim, nisam takav tip. Neka im Bog sudi – poručio je Alen.
Od švedskog, razumijem ono šta mi na poslu traže
– Pravo da ti kažem, ja pola švedskog ne razumijem. Nikad nisam volio te jezike, nikad mi to nije išlo. Razumijem na poslu šta mi traže, ali da ja parlam, ma kakvi. Pola ne znam. Kod njih je sve to kontra i onda to ne bi Bog shvatio – kroz smijeh nam je ispričao Glavović.
(Autor: Merima ČUSTOVIĆ-avaz)
