Omladinska organizacija "Korak Naprijed" Trebinje U korak naprijed sa vijestima, svaki dan.
“Crna rupa na mapi Evrope” sve privlačnija stranim turistima…
Republika Srpska, ‘crna rupa na turističkoj karti Evrope’, jedna je od tema njemačke štampe, uz savjet da se obavezno treba posjetiti, piše “Dojče vele”.
“U kakvu Republiku? Srpsku? Nikad čuo. Gdje ti je to? Aaa u Bosni…”, tako počinje reportažu o Republici Srpskoj novinar lista Velt (Die Welt) citirajući reakcije prijatelja i kolega na pomen da će da putuje tamo. “A to je već dobar znak!” – piše Alan Pozener (Posener) u Veltu.
“Još prije 20 godina Bosna i Hercegovina je bila mjesto odakle su stizale stravične vijesti. Iz gradova poput Sarajeva i Mostara, Banjaluke, Višegrada i Srebrenice stizale su slike kuća u plamenu, kolona izbjeglica, vojnika, masovnih grobnica… Ali, te užasne slike su odavno prošlost koju i BiH sada polako može da zaboravi, jer došlo je vrijeme da se zemlja ponovo oktriva kao turističko odredište. I to njen srpski, hrišćansko-pravoslavni dio, Republiku Srpsku koja je crna rupa na turističkoj karti Evrope, i toliko nepoznata da imate osjećaj kao da se radi o mjesecu“, piše novinar Velta i napominje da je multikulturna slika BiH, kao iz Andrićeve ‘Na Drini ćuprije’ zapravo samo nostalgično sjećanje.
“1995. zemlja je podijeljena na dva autonomna entiteta: muslimansko-katoličku federaciju i srpsko pravoslavnu Republiku Srpsku. Granica između entiteta je nekadašnja linija fronta iz građanskog rata. Kontrolnih punktova i vojnika više nema. Jedino što upada u oči jeste srpska trobojka pored puta što označava srpski dio države, takođe i natpisi koji su na ćirilici ali i posvuda iznikle nove crkve sa lukovičastim tornjevima. Ali, sa ove kao i sa one strane granice govori se isti jezik, svi pripadaju južnoslovenskoj etničkoj grupi naroda, i svi plaćaju konvertibilnom markom koja zapravo odgovara nekadašnjoj njemačkoj marki. Svi imaju istu jugoslovensku prošlost, svuda se pije šljivovica i svuda je ista balkanska kuhinja. I ovdje se turistima govori da je vrijeme mržnje prošlost, ali ipak nema ni približavanja jednih drugima.
Kao u jednom propalom braku svi žive u jednoj državi. Nijedan Srbin ne navija za bh. reprezentaciju, a državnu zastavu zovu ‘vartina zastava’, i bez obzira što su džamije u RS obnovljene sredstvima EU one ostaju prazne kao što ostaju prazne i pravoslavne crkve u Federaciji BiH.“
Alan Pozener napominje da je Federacija u ovoj podjeli sa pitoresknim Mostarom, Sarajevom gradom zabava i hodočasničkim mjestom Međugorje dobila bolje karte. „No, čovjek može da posjeti oba dijela zemlje i to bi zapravo trebalo da učini. Jer, i u Republici Srpskoj ima ljepota koje treba otkriti: rafting i kajak u kanjonima u okolini Banjaluke, pecanje u kristalno čistoj vodi, skijanje na olimpijskoj Jahorini, vožnja maunti bajkom, planinarenje ili lov u planinama i prašumama Nacionalnog parka Sutjeska nad kojim jezde orlovi, a stanuju srne i jeleni, divlje svinje, vukovi i medvjedi.“
Novinar Velta napominje kako jedan od razloga da se posjeti RS mogu da budu i cijene. Jer, u RS je sve jako jeftino. “Sigurno da ćete ovako lijepu prirodu, kao na Sutjesci i Jahorini naći i u Sloveniji, Austriji i Hrvatskoj, ali teško da ćete naći prenoćište s doručkom za 35 maraka (18 evra). Ili naprimjer u Trebinju svježu pastrmku s roštilja sa krompirom i spanaćem za šest maraka, e tu teško da možete naći zamjerku”, piše Pozner i napominje da se Trebinje, u kojem se možete prošetati osmanlijskim starim gradom i popiti kafu u austrougarskom dijelu grada pod čuvenim Platanima, nalazi samo pola sata od jadranske obale i preskupog Dubrovnika. “A na zelenoj pijaci pod platanima možete kupiti čuveni ‘sir iz mješine’, domaću šljivovicu, povrće, med, suvo meso…”
List dalje piše o Andrić gradu u Višegradu ili (kako ga autor naziva) ‘Balkanskom diznilendu’, koji je osmislio Emir Kusturica. “Emir Kusturica se krstio i prešao na pravoslavnu vjeru. Za njega je i Radovan Karadžić, koji je pred Haškim sudom optužen za genocid i druge zločine, heroj. A u kafićima Andrić grada vise fotografije ostalih heroja: Gavrila Principa ali i Vladimira Putina…” Pozener napominje da je Višegrad prije rata bio većinski muslimanski, zapravo je u gradu živjelo 70 odsto muslimana, a danas samo oko deset odsto.
“No, nijedan grad ne oslikava tzv. etničko čišćenje kao Srebrenica gdje je u julu 1995. ubijeno oko 8.000 ljudi. U Potočarima se mogu vidjeti hiljade bijelih nišana a na svakom stoji napisan stih iz Kur’ana na arapskom i srpsko-hrvatskom”, piše Pozener.
Tu je i Banjaluka, ranije industrijski grad a danas poznata zahvaljujući univerzitetima, kafićima i barovima. “Preko dana grad izgleda uspavan. Jer, mnogi stanovnici uživaju preko dana pored Vrbasa gdje pecaju i roštiljaju. Sve je idilično do trenutka dok ne dođu dvojica muškaraca srednjih godina, koji uzvikuju stare ratničke parole i uzdižu tri prsta, pozdrav srpskih nacionalista.
Igor posmatra scenu bez reakcije na licu. Ovaj gimnazijalac je lokalni heroj – najbolji banjalučki skakač s mosta. On se takmiči i u skokovima sa Starog mosta u Mostaru. A most koji su gradile Osmanlije, uništen u posljednjem ratu, je obnovljen – takođe zahvaljujući njemačkom novcu. Turistima koji borave u Dubrovniku stari grad u Mostaru i Stari most su omiljeni cilj, a turistički vodiči rado pričaju kako je obnova Starog mosta zapravo simbol prevladavanja mržnje i nasilja. No, stvarnost je ipak drugačija”, zaključuje Alan Pozener u listu Velt.
(MONDO)
