Omladinska organizacija "Korak Naprijed" Trebinje U korak naprijed sa vijestima, svaki dan.
Kada bi vas pitali u kojoj zemlji biste najradije odabrali da živite, vjerovatno ne biste pomislili na Holandiju. Izbor bi najčešće „pao“, a i statistike pokazuju, na neku od Mediteranskih zemalja. A Holandija je zemlja snova, tolerancije, perfekcije, otvorena za sve ljude svijeta. Dio Evrope koji ne pita za razlike, bilo po nacionalnosti, vjeroispovijesti, boji kože. Zemlja sa najviše nacija na jednom prostoru. U ovo se najbolje uvjerila Trebinjka Milica Vuković, državljanin Kraljevine Holandije više od 20 godina.
„To je fantastična zemlja sa bezbroj mogućnosti! Tamo doživite da vas prihvate kao da ste rođeni Holanđanin, a ne stranac. Sve strance prihvataju bez predrasuda. Oni su izuzetan narod, druželjubiv. Kada se družiš sa njima, poklone ti i srce i dušu“, kaže Milica Vuković, koja je u Holandiju iz Trebinja otišla 1995. godine. „Ovdje je bio rat, ekonomska situacija loša, uopšte – stanje u zemlji teško za život. Brat mi je već živio u Holandiji i na njegov poziv otišla sam sa kćerkama. Bilo je teško u početku, ali na dobro se čovjek lako navikne“.
Grad u kojem je dočekala bolje dane bio je Lajden. „Imali smo tu sreću da dobijemo najveći studentski grad u kojem su svim studentima svijeta, ali ljudima uopšte koji žele bolju perspektivu, širom otvorena vrata. Lajden nazivaju „Srce Holandije“ jer je smješten između Amsterdama, Roterdama, Den Haga, a svega nekih desetak kilometara nalazi se Vasenar-kraljevska palata, gdje živi naša kraljica sa porodicom. Lajden je centar svih kulturnih, političkih i drugih dešavanja u Holandiji i teško ga je dobiti za život, ali ja sam imala sreću da živim tamo“, priča Milica i sjeća se šta su
joj prvo pokazali.
„Odveli su me u Botanički fakultet da vidim, ni manje ni više nego hercegovačku smokvu. Mom iznenađenju nije bilo kraja! Zamislite hercegovačka smokva u Holandiji! I to je reprezentativni primjerak na tom fakultetu, na kojem se inače nalaze sve biljke svijeta, pa je mjesto, zaslužno pripalo i jednom hercegovačkom proizvodu!“
Da bi se prilagodila životu u Holandiji, Milica je morala da nauči holandski jezik i pohađala školu tri godine, a i danas pamti kako se iznenadila zemljom u kojoj je sve uređeno, svi su jednako rangirani i zakoni funkcionišu besprijekorno.
„Prvo što sam naučila bili su zakoni. U Holandiji se red zna. Najzanimljiviji je zakon oko pitanja imovine, jer sve pripada kraljici tj. Kraljevini Holandiji. Možete kupiti kuću, ali ne i zemljište, i vaša djeca nikada ne mogu, kao kod nas, imovinu da naslijede testamentom. U svojoj kući možeš da živiš dok god si živ, ali je djeca jedino mogu kupiti ako žele da nastave život u njoj. U Holandiji je poreska politika prva u svijetu. Ako ne platite porez idete u zatvor, dok za neke druge prekršaje jedino naplaćuju kazne, što je Holanđanima teže, zato se zakoni tamo poštuju.“ Još jedan interesantan zakon, priča Milica, jeste da u Holandiji jedino što možete ukrasti, a da krivično ne odgovarate su bicikla.
„Tamo svi voze bicikla, čak i naša kraljica, i to bez ikakvog obezbjeđenja! Kada dođete dobijete biciklo, ali ih mnogo kradu. Više novca trošimo na katance, nego na sama bicikla. Impresioniralo me je to što se voze tzv. „Oma fiets“ odnosno Baba bicikla, stari dvotočkaši koje možete vidjeti samo na slikama, pa čak i ležeća bicikla. Predivno“!
A Holandija spada među rijetke zemlje svijeta u kojoj su pojedini narkotici legalizovani i mnogi ih koriste za liječenje. Takođe je prepoznatljiva po lalama, fudbalu, klompama, vjetrenjačama, siru i pivu.
„Nigdje sem u Holandiji nisam vidjela tako raznobojne lale, čak i crne boje, a postoje i crne i zelene ruže. Sve je prepuno tulipana! Trenutno preovladava narandžasta boja, jer je u toku Svjetsko prvenstvo u fudbalu i sva Holndija je obojena u oranž, zgrade, kolači, cvijeće. Holanđani sve dadoše za fudbal i ove godine ćemo sigurno biti prvaci. Vatreno navijam za moju Holandiju“!
Najteže joj, kaže, bilo da se privikne njihovoj hrani, koja je ili sladunjava ili prezačinjena. „Holanđani nemaju nacionalno jelo, osim Oli-bole-a, slično našim krofnama, samo sa grožđicama i to spremaju jednom godišnje, za Novu godinu. Najviše jedu žive haringe sa lukom i Huts pot- kuvani krompir, mrkvu i luk što ih je održalo u životu u Drugom Svjetskom ratu i spremaju ga svakog 3. oktobra na Dan oslobođenja Holandije. Oni su u svoju kuhinju uvrstili jela iz cijelog svijeta, a ja im najradije pravim punjene paprike, koje obožavaju.“
Milica kaže da se ni jednog trenutka nije pokajala što je više od 20 godina provela u ovoj zemlji, u kojoj i danas živi, ali da
Trebinje uvijek nosi u srcu.
„Trebinje je moj grad, moje djetinjstvo, mladost, pa i starost. Brojne prijatelje sam stekla u Trebinju i uvijek mu se rado vraćam. Stekla sam i brojna poznanstva u Holandiji, i sa Holanđanima, ali i drugim nacijama, a mnogo vremena provodim i sa svojim Trebinjcima, kojih tamo ima mnogo. Nije ni čudo da Holandiju nazivaju „svijet u malom“. Sem Holandije, Milica je obišla i dobar dio Evrope i svijeta. „Najljepše mjesto na svijetu definitivno je Pariz! A predivne su i Engleska, Italija, Turska i Kanada. Nemam više želju nigdje da putujem. Sada uživam u penzionerskim danima sa ćerkama, unucima i njihovim porodicama“.
Maja Begenišić/radiotrebinje
