Ljubinje – nekad poželjan gradić, a sada na izdisaju

LJUBINJE- Opština Ljubinje je od prijeratne lokalne zajednice sa oko 4.200 stanovnika, bez ijednog nezaposlenog, danas spala na 3.756 žitelja, od kojih njih samo nekoliko stotina ima zaposlenje.

U opštinskoj upravi se, doduše, ni ovi, ni svi ostali podaci u vezi sa Ljubinjem ne mogu zvanično dobiti jer je načelnik opštine Vesko Budinčić najprije na naše najave dolaska nekoliko dana bio zauzet sastancima, a kad smo na vrata pokucali nenajavljeno, samo kratko je rekao da ne želi razgovarati s novinarima.

U Ljubinju više niko ne zna ni šta je sa načelnikovom pričom da će se povezati sa Crnom Gorom jer, navodno, opština nema saradnju sa Vladom RS i o njima niko ne brine, ali građani Ljubinja tvrde da ta želja nije nimalo čudna i da bi se mogao povezati i sa Srbijom. “U Srbiji žive Budinčićeva djeca i ne susreću se kao mi ni sa izolacijom, ni sa nedostatkom posla, pa ni sa čestim nestancima vode”, kažu nam stanovnici Ljubinja.

Govore da, iako je 21. vijek, svakog ljeta su prinuđeni štedjeti vodu. “Ljeti nemamo vode, muka živa. Slabi su nam putevi, ni autobusi nam ne dolaze, a autobuska stanica stoji prazna jer ni oni koji voze na prolaznim linijama ne svraćaju na nju, pa niti možemo gdje putovati, niti se ovdje ko zaustavi.

Da nema jedine linije za Trebinje koja se, kako znamo, održava zahvaljujući dobroj volji trebinjskih vlasti koje je plaćaju, Ljubinje bi bilo odsječeno od svijeta. Ne stižu nam ni novine, jer je jedini kiosk koji je postojao u gradu zatvoren. Izolovani smo od ostatka svijeta”, priča jedna prodavačica, koja je željela da ostane anonimna jer je, kaže, u pitanju mala sredina, pa da se ne zamjeri.

Zanimljivo je, međutim, da inače niko u Ljubinju, i pored ogromnog nezadovoljstva i ogorčenosti, o tome ne želi javno da govori, osim Darka Krunića, Budinčićevog protivkandidata iz DNS-a za mjesto načelnika opštine na predstojećim lokalnim izborima, koji otvoreno priznaje da će, ako se nešto ne promijeni, Ljubinje nestati. ”

U Ljubinju svi znaju da, osim zaposlenih u javnim ustanovama i uslužnim djelatnostima, rade samo dvije privatne proizvodne firme: ‘Ljubinjeprodukt’, koje zapošljava 50 do 60 ljudi na farmi jaja, i ‘Karneks’ koji vrši preradu mesa i takođe ima tridesetak zaposlenih.

Ostalo su samo mini-djelatnosti, mini-farme i porodične djelatnosti uglavnom u poljoprivredi, od kojih skromno preživljava većina u našoj opštini”, kaže Krunić. Ni on, kako kaže, ne može obećati pokretanje nekadašnjih privrednih kapaciteta poput ljubinjskih pogona “Sokola” iz Mostara ili “Inkosa”, koji su nekad zapošljavali stotine Ljubinjaca i Ljubinjki.

“Ali ću se, za razliku od Budinčića, potruditi da, za početak, poboljšam gradsku infrastrukturu”, tvrdi Krunić. Svjestan je i on, kao i prodavačica, naša sagovornica, da će malo ko doći u grad u kome su loši putevi, u kojem u ljetnim mjesecima nema vode, a nema gdje ni da se odsjedne.

Krunić tvrdi da za 20 godina koliko Budinčić vlada u Ljubinju (najprije kao predsjednik Izvršnog odbora, pa predsjednik Skupštine, te od 2000. godine načelnik u četiri mandata), nikad nigdje nije makao, nije našao za shodno da ode do Vlade RS i da se dogovori o poboljšanju života u Ljubinju.

Navodi da je on sam nedavno bio u Banjaluci kako bi se iznašle mogućnosti da se što hitnije riješi vodosnabdijevanje putem bušotina.

Takođe će, kaže, pokušati dati doprinos i na rekonstrukciji putnog pravca od Ljubinja prema Stocu, koji je širok svega pet metara, ali će se, dodaje, potruditi i da s autoprevoznicima dogovori zaustavljanje u Ljubinju, iako je autobuska stanica izgrađena na vrlo nepovoljnoj lokaciji, u krivini gdje je autobusima gotovo nemoguće ući.

Ljubinje je došlo u situaciju umirućeg grada u koji se život vraća samo ljeti, kad mladi, koji sve više napuštaju rodni grad, samo dolaze zbog posjete roditeljima, a i oni koji su ostali nemaju stalni izvor prihoda, čak ni u poljoprivredi, jer već godinama ne funkcioniše ni organizovani otkup duvana, na kome je počivala privreda ovog kraja.

Za uzgoj voća i povrća potrebno je navodnjavanje, a lokalne vlasti nemaju novca za subvencionisanje izgradnje hidrobazena, za koji je gotov projekat i većinom sredstava bi ga finansirala međunarodna zajednica. U Ljubinju ne radi ni jedini gradski hotel, koji je prodat u privatizaciji i kojeg je novi gazda polovično renovirao i zaključao, pa i oni koje put u Ljubinje nanese privatnim automobilima, a takvih u ljetnim mjesecima na putu prema moru ima dosta, u ovom gradu nemaju gdje prenoćiti.

Sve to bi se, slažu se mnogi, ipak moglo promijeniti da je samo malo dobre volje jer je, kako je to svojevremeno pisao i prvi novinar Hercegovine Žarko Janjić, Ljubinje do rata bilo gradić poželjan za život, na sudaru mediteranske i kontinentalne klime, u kome, i pored svih nedaća, i danas ljudi imaju poprilično dug životni vijek.

Nezavisne